Mislio sam pisati o prekojučerašnjem treningu, kako mi je dobro došao nakon radnog tjedna, no odlučio sam spomenuti film 127 sati – još jedan od onih vas lako može dirnuti ako mu pružite priliku. Po istinitom događaju, u glavnoj (i više manje jedinoj) ulozi je James Franco – da, onaj koji je vodio ovogodišnje Oscare uz “Vrag Nosi Pradu, al ja nosim plavi džemper” Anne Hathaway. Franco je također bio nominiran za glavnu mušku ulogu, no Kraljev Govor je Akademiju ostavio bez teksta, baš kao što je mene ovaj film. Submisivni avanturist, rođen uz planine i velike kanjone odlazi na adrenalinom napunjeno putovanje bez da ikome to javi – čak ni svojoj majci kojoj ne uzvraća pozive. U kanjonu mu se dogodi nezgoda – kamena stijena mu pričepi ruku i tada kreće fizička i psihička borba – kako ostati sabran, kako sačuvati vodu, kako dozvati pomoć, kako pronaći snagu? Odlična kamera, odlična režija, ilustrativna i snažna glazba, stravični prizori samoće i bespomoćnosti. Film nije tako klaustrofobičan kao Descent, niti je tako strašan, no budi osjećaj samoće i izoliranosti – nešto što ljudskoj rasi ipak nije urođeno i što nas straši. Gdje pronaći snagu, kako izdržati sve te minute i sekunde koje nas odvajaju od svih, a u mislima smo stalno s njima?
Foršpan je u nastavku, moram priznati da ga nisam pogledao prije filma:
